Drage dame, dragi vitezovi,
POMAŽUĆI DRUGIMA, POMAŽEMO SEBI.
Doista, pomažući onima koji su u potrebi (a takvih je toliko puno uokolo nas) prvenstveno i ponajviše pomažemo zapravo – samima sebi.
Naime, pomažući drugima, mi sami ubrzano psihički sazrijevamo, širimo obzore, bolje sagledavamo sebe i svoju situaciju, raste naše osobno samopoštovanje.
K tome, sveprisutno i univerzalno pravilo davanja i primanja uvijek djeluje, bili mi toga svjesni ili ne:
sve se vraća, sve se plaća!
Nerijetko se vraća kada mi to najmanje očekujemo, na načine koji su nam upravo najpotrebniji.
Pri tome uopće nije bitno hoće li tkogod naše zalaganje za dobrobit drugih uopće primijetiti, kamoli hoće li nam itko zahvaliti.
Jedino što doista jest bitno jest sam čin nesebičnoga pomaganja.
Najvažnije pitanje u životu glasi: što činiš za druge?
Naravno, pomažući drugima, ujedno doprinosimo i općem dobru.
Stoga, pomognimo kada god, gdje god i koliko god možemo! Vrlo jednostavno.
Suvremeni hrvatski pjesnik Enes Kišević posebno lijepo je to izrazio:
“NAŠE JE, LJUBAVI, SAMO ONO ŠTO SMO DRUGIMA DALI !”
U odvojenomu prilogu je popis ustanova i udruga s kojima kao škola surađujemo i gdje se svatko može uključiti svojim doprinosom.
Naravno, svatko se može sam proaktivno uključiti i u mjestu gdje stanuje u gdjekoju ustanovu ili udrugu koje nisu na tomu popisu.
Postupak je uvijek isti:
prvo se najaviti brzoglasom,
potom pri prvomu dolasku dogovoriti termine i učestalost dolazaka…
i na kraju volontiranja zamoliti za upis u volontersku knjižicu, eventualno zamoliti za dodatnu pisanu preporuku (to može pomoći pri upisu na određene fakultete, pri dobijanju stipendije, pri budućemu zapošljavanju…).
Puno postignuća (“vanjskih”) i
nadasve osobnog ispunjenja (“unutarnjeg”),
sretno u školi i u svim vašim aktivnostima!
Nadasve vaš profesor psihologije
Davorin Zorko